Stanislav Vinaver
ISKONSKI ZAKONI
Vidici praznih divova
mukli su ko dečja mašta:
Beskrajnih trepetnih slivova
mora su prazna i tašta.
Nisu se snašli u čaranju
Radošću zvonka čelika,
Jasnošću zanosa velika :
Bili su mali u stvaranju.
U pijanstvima stidljivim
Nikli su sitni, pečalni
Zakoni : trošni, nestalni
Sa zapletima kidljivim.
TAMNI IDOLI
Zbog vas smo tolike
Počinili zločine
Pomutili zanose
Kristalnih tokova
Besovski idoli.
Glas nam se ne čuje
Tamniji od šapata
Pozleđen strepnjama
Poljuljan slutnjama
Zaglušen kobima.
Mrakom i ustukom
Svet nam je obuzet
Kao u drevni pamtivek
I vidoviti smisao
Tone u zloslute
Iskonske talase.
ČEKANJE GLUHIH
Čekanje gluhih prastara sila
Kada u mutnom sklopi se rad
U značaj tamni s kojima se slila
Poretkom teškim zreloga sloga
Ide u srebra zvezdani plod
U zanos mutni čelika stroga.
Preboljen život starog izgnanstva
Prekaljen poraz u nedogled
Zvukom i sjajem ječe prostranstva.
Zracima šiba molitva jasna
Munjama seče prokletstvo
Metalne slave skovan je red.
Violina kružnih neumitne svile
Kad drevnih melema raspevaju soj
Vasionski puti krvavo zacvile
I vezuju bića u bunovni spoj.
Violine strasne natpevaju vile,
I pepelom zvezda vidike prekrile
I neskladnih znanja otrgne se stroj.
Čednih violina lad utrne pramen
Čuvstava iskonskih opkoli nas čopor
Od slatkoga mraka, na granici zla -
Proročkih pijanstva bukne crni plamen
Vidovitih snova stegne zanos opor
- Za dalekih jeza tajnu slutnju tla.
U SUSRET HOMERU
Slomljeni hramovi
Likovi svladani
Ritmovi stišani
Značaji skraćeni.
Mi snage nemamo
Da bi sve sladosti
Primili opojno
Strujanja prepuni.
Zato su lomili
Zato su kobili
Zato vas ranili
Zato vas zledili.
Mramori večiti
Božanski skladovi
Tekstovi trepetni
Blažena svetlosti.
Svi su vas morili
Svi su vas mračili
Trepetno sporili
Svi obeznačili.
Kadili tamnjanom
Gušili čežnjama
Glužili pravilom
Stegli tumačenjem.
Zvona su ječala
Orgulje vrištale
Molitve žalobne
Čežnjivo blažile.
Da bi se sokovi
Višega zanosa
Vedrine zvezdane
U našim glavama
U našim srcima :
Bar lomio pretanko
Bar tiho presmerno
Kidljivo prekidno
Sa našim pretamnim
Vezali sržima…
Japanski drvorez
Jesmo li ičiji?
Kud nose poleti?
O. samo voleti
Trske i drumove
Lelujne humove.
Ne biti ničiji!
Ne biti ničiji:
Odsjaje voleti,
Zamršaj tičiji;
Samotne goleti
Lak uspor lukova,
I penu zvukova.
Erudita, književnik i prevodilac Stanislav Vinaver, rođen je 1. marta 1891. godine u Šapcu, u uglednoj jevrejskoj porodici. . Osnovnu školu završio je u Šapcu, gimnayiju je učio u Šapcu i Beogradu, a na pariskoj Sorboni studirao je matematiku i fiziku.Erudita evropskog kalibra, matematičar, filozof, pesnik, esejist, prevodilac, majstor parodije i humora, poliglota, novinar, diplomata. Nemiran duh i bundžija, Vinaver je polemičkim majstorstvom i preciznim kritikama kulturnog mediokritetstva i mitomanstva sa lakoćom uspevao da matira protivnike “starog kova”, ali s druge strane, i vrlo ozbiljno obavljao sve državne poslove koji su mu bili poveravani..Bez imalo preterivanja, bio je jedinstven primer sinkretizma kulturnog avangardiste i političkog konzervativca. Pisao je o najraznovrsnijim temama: o Skerliću i Bojiću, Bori Stankoviću, Njegošu, Nušiću, Nastasijeviću, Rastku Petroviću, o Lazi Kostiću, koji je bio njegova velika književna opsesija, i o mnogim drugim naši m piscima, zatim o stranim piscima Vijonu, Rableu, Šekspiru, Rembou, Bergsonu, Prustu, Valeriju, te o mnogim drugim temama, o muzici, našim vitezovima, o problemima našeg stiha, posebno deseterca, o jezičkim mogućnostima, o govornoj melodiji našeg jezika, o pitanjima moderne poezije, o Ajnštajnu itd.
(http://www.knjizara.co.yu/)

